Ključni koncept: Pre napuštanja fabrike, sklopive ili proširive modularne jedinice se obično testiraju na otpornost na vetar u skladu sa evropskim standardom EN 1991-1-4. Uobičajeni rezultat ispitivanja je otpor na pritisak vjetra od 4,18 kN/m² - cifra koja odgovara povratnom periodu od 50 godina (tj. događaj vjetra za koji se očekuje da će se dogoditi, u prosjeku, jednom u 50 godina). U imperijalnim jedinicama, to je otprilike 87 psf (funta po kvadratnom metru). Što se tiče opterećenja snijegom, slični proizvodi se obično testiraju da izdrže 36–40,7 psf (ovisno o nagibu krova), a provjerena je i seizmička otpornost na nivou intenziteta od 8 (što odgovara vršnom ubrzanju tla od 0,2 g).
Implikacije za klijenta: Ove brojke predstavljaju maksimalne granice performansi koje je proizvod postigao pod kontrolisanim uslovima testiranja; oni ne jamče usklađenost s lokalnim građevinskim propisima na bilo kojoj lokaciji. Zahtjevi za projektovanje za opterećenje vjetrom i snijegom značajno variraju u različitim regijama u Sjedinjenim Državama – na primjer, priobalna područja sklona uraganima mogu zahtijevati projekte za brzine vjetra od 140-180 mph, dok planinske regije mogu imati opterećenje snijegom u rasponu od 30 do 70 psf. Klijenti moraju uporediti specifične zahtjeve za projektovano opterećenje na njihovoj predviđenoj lokaciji u odnosu na podatke ispitivanja koje je dostavio proizvođač. Ako zahtjevi za opterećenje vjetrom ili snijegom na gradilištu premašuju ove ispitne vrijednosti, građevinske sigurnosne granice jedinice nisu dovoljne; u takvim slučajevima bit će potrebno dodatno inženjersko pojačanje ili promjena lokacije lokacije.
